Odbrojavaju li se dani na slobodi isto za sviju?

Prije nekoliko dana u medijima je odjeknula vijest da su pripadnici SIPA-e po nalogu Tužiteljstva BiH uhapsili trojicu osumnjičenih koji se terete za ratni zločin i ubistvo više žrtava sa područja Prijedora. Među optuženima je i haški osuđenik Darko Mrđa.

Podsjećamo, Darko Mrđa je kao pripadnik takozvanog “interventnog voda” specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru lično učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Za navedeni zločin osuđen je u Hagu na 17 godina zatvora, a odležao je 11, čime je nakon 2/3 odslužene kazne pušten na slobodu. Po istom principu, koji je kao praksu Haškog tribunala uveo Theodor Meron, na slobodu su pušteni i mnogi drugi zločinci, među kojima su i Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić.

Ukoliko postoje elementi i dokazi da je određena osoba počinila zločine za koje nije procesuirana, pravosudni organi imaju nadležnost, ali i obavezu, da krivično gone osumnjičene, bez obzira da li su prethodno osuđivani za druge zločine. Ohrabrujuća je i pohvalna činjenica da Tužilaštvo i Sud BiH poduzimaju radnje za procesuiranje ovakvih zločinaca. Međutim, da bi se postigao odgovarajući društveni, politički, moralni pa i svaki drugi značaj, Tužilaštvo BiH, u skladu sa Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina, treba prvo procesuirati organizatore, planere i vođe strategije etničkog čišćenja BiH, a zatim direktne počinioce zločina. Krivično gonjenje sviju kojime je suđeno u Hagu, a nisu procesuirani za sve zločine za koje se sumnjiče, treba biti kontinuitet u radu pravosudnih organa BiH. Kao primjer se može navesti general Perišić, koji nikada nije odgovarao za zločine počinjene u Mostaru.

Za žrtve najveća nepravda nisu izrečene godine zatvora zločincima, minimiziranje kazni i njihovo puštanje na slobodu. Najveća nepravda je čekati pravdu označavanjem zločina imenom i prezimenom njihovih počinilaca.